Novi ženski glasovi

Opstati u hirovitom, okrutnom, promjenjivom i na trendove osjetljivu svijetu glazbenog biznisa sve je prije nego lako. Ta samorazumljiva činjenica dobiva novu dimenziju u kontekstu ženskog (kant)autorskog pisma. Uostalom, o tome u kojoj su mjeri socijalni, psihološki i seksualno uvjetovani čimbenici djevojkama i ženama otežavali uspon na vrh ispisane su stotine stranica eseja i poneka knjiga – primjerice, She’s A Rebel: The History of Women In Rock and Roll (Gillian G. Gaar, 2002).

Izd. Aquarius Records, Zagreb, 2020.

Dakako, stvari su se u tom pogledu neprestano popravljale, pa su najsmjelije glazbenice najrazličitijih profila i naraštaja – od Nine Simone, Janis Joplin, Arethe Franklin, Patti Smith, Joni Mitchell do Alanis Morissette, Björk, Tori Amos, PJ Harvey i Fione Apple (koja je, uzgred, potpisala jedan od najboljih albuma 2020) – otvarale vrata koja su do tada bila rezervirana samo za muške kolege. Zasebno ili u okvirima nekog supkulturnog pokreta, svaka od njih pomogla je da se redefiniraju postojeća pravila i promijeni medijska percepcija žene u „muškoj“ glazbenoj industriji. Nakon prevratničkih 60-ih i 70-ih njihovi napori osobito su uočljivi devedesetih, najprije u feminističkom punk-rock-pokretu Riot grrrl – začetu na underground-sceni Olympije u državi Washington, a potom u obliku putujućega ženskog festivala Lilith Fair. U posljednjem slučaju riječ je o projektu kanadske kantautorice Sare McLachlan, koja je – uz isključivo žensku brojnu glazbeničku postavu (Natalie Merchant, Erykah Badu, Suzanne Vega, The Pretenders...) – u tri godine postojanja prikupila više od deset milijuna dolara u dobrotvorne svrhe.

Kako je u nas? Kako se na ovom skučenom, malenom tržištu kreativno izraziti iz ženske perspektive? Fokusiramo li se samo na najnovije razdoblje, pomaci u smjeru formiranja koherentnoga, međusobno povezana hrvatskoga ženskog kantautorskog pisma, itekako su zamjetni, iako se oni i dalje ponajviše odvijaju negdje na rubovima srednje struje, rijetko u njezinu središtu. Bez obzira na to što svaka funkcionira unutar vlastitoga kreativnog iskaza, glazbenice kao što su Nina Romić, Luce (Lucija Ćustić), Queen of Sabe (Sabina Herman), Irena Žilić, Lovely Quinces (Dunja Ercegović) prije pet-šest godina povezivala je najmanje jedna osobina: indie-ugođaj s više ili manje asketskim aranžmanima. Pritom su uzori većinom globalni, poput Joni Mitchell, Laure Marling, kantautorice Cat Power, Damiena Ricea, sastava Sonic Youth ili pak Ette James. Neke od njih odabrale su engleski, dok su se druge držale materinskog jezika, ali u njihov opus ugrađena je jaka intimistička crta. Neke su ostale u sličnim stilskim okvirima, druge su učinile pomak prema drukčijim zvukovima – primjerice, Dunja Ercegović prema tvrđem rocku, Irena Žilić u smjeru elektronički bogatijih tekstura.

Zahvaljujući naporima Lane Čulig iz diskografske kuće Aquarius Records, 2019. učinjen je dodatan logistički napor kako bi se mlade hrvatske glazbenice – bez obzira na žanrovski predznak – dodatno povezale i održale na okupu, zadržavajući pritom vlastitu unikatnost. Ideja je zapravo bila i ostala jednostavna: kompilacijskim albumom Femme Nouvelle otvoriti diskografski prostor i omogućiti promotivnu potporu nedovoljno poznatim kantautoricama na putu prema široj publici. Uz iznimku uvijek pouzdane Natali Dizdar (Krenimo nekamo) i otprije afirmirane Mirele Remi Priselec (Meteori) iz Elementala, album je doista predstavio niz posve svježih imena i donio svojevrsni presjek nezavisne ženske scene: Nina Romić naslanja se na klasičnu kantautorsku poetiku Joni Mitchell i na sve one koji, kako je pojasnila u nekom intervjuu „ne kalkuliraju da bi se svidjeli masama, sve one koji ne rade pjesme po ‘formuli’ nego stvaraju iskreno, iz srca“. To se odnosi i na ostale protagonistice prvog izdanja Femme Nouvelle, od tople melodioznosti Željke Veverec (ženski dio tandema Mangroove) do eksperimentalnih zahvata Sare Renar, koja s temom Marija, budi oprezna nije dospjela na vrhove top-lista, ali je ostala vjerna vlastitim, sve ambicioznijim vizijama i postupcima.

Drugo, upravo objavljeno, izdanje Femme Nouvelle Vol. 2 nastavlja na sličnim osnovama držati scenu na okupu – jasno, s drugim imenima. Njegova specifičnost, kaže Lana Čulig, ogleda se u tome što „su se glazbenice prijavljivale konkretnim djelima, dok su na prvom izdanju najprije izabrana glazbena imena, a onda su one ustupale određene pjesme“. No izbor strategije slušatelju je u konačnici manje važan: kao u prvom nastavku, sadržaj zvuči svježe i raznoliko, s nešto više „modernističkih“, sintetičkih tonova. Primjerice, ako je u prvome dijelu Maja Posavec branila boje ženski osviještena indie-popa (Trnoružica), a Mary May spjevala odu Nini Simone (Song For Eunice Kathleen), na Volume 2 dobivamo pjesmu Femme Nouvelle (s francuskim recitativom), koju potpisuje ženska polovica synth-pop tandema Pocket Palma. Na sličnom je tragu i Ida Prester, čiji se urbani retrofuturizam (Luda) skladno uklopio u kontekst promoviranja slobodnoga ženskog duha. Posvemašnji otklon od kantautorske tradicije uočljiv je i u doprinosu Nike Turković. Iako se njezina skladba Raj manje oslanja na estetiku 80-ih, sanjivi hibrid popa i modernog R&B-a u jednakoj mjeri podsjeća o kojoj je godini riječ.

Istarska kantautorica Barbara Munjas i splitska glazbenica Billie Joan (koja je u svoju punk-akustiku ubacila dodatnu dozu buke) nude primjere suprotnoga žanrovskog predznaka – dodatno pomaknuta prema indie-rock-estetici. U Barbarinu slučaju iskustvo stečeno suradnjom s Gustafima očito se isplatilo – Gone Back zvuči kao usporena, hipnotički precizna kombinacija ritmičkih loopova i folk-akustike, glazbeno podcrtavajući tjeskobu u stihovima. Dodamo li tomu zagrebački tandem Playground Hustle (Ivona Eterović i Megi Slović) i njihovu fuziju elektronike i hip hopa izvedenu iz indie-perspektive, preostaje tek izdvojiti dva vrhunca albuma.

Prvi je I Think I Lied briljatni ambijentalni gothic-folk Nine Bajsić, dok je drugi, Zvijezda, nadahnuti, raskošno producirani, jazz-bluesom premazan komad svemirskoga popa. Potonja pjesma rezultat je suradnje svestrane Ivane Starčević i gitarista Vladimira Mirčete u projektu Rakete i ta skladba zapravo otvara album Femme Nouvelle Vol. 2 – projekt koji bi svojom energijom, specifičnostima i stilskim kolažom mogao (i trebao) dati dodatni poticaj ne samo redefiniranju i oblikovanju nego i održavanju ženske kantautorske svijesti na ovim prostorima. Sada je, dakako, sve na publici.